Iako su kupci izgubili tri-channel memorijsku podršku, ono od čega Intel ni na jeftinijoj platformi nije odustao je podrška za Turbo režim rada. Podsjećamo, Turbo Mode je predstavljen još sa Bloomfield procesorima, a omogućava automatski overclocking jezgre procesora kroz podizanje množioca. Ideja iza Turbo režima je vrlo jednostavna, a tiče se TDP-a. Naime, proizvođači procesora za svaki model određuju TDP kao ukupnu, ponekad i maksimalnu potrošnju, bez obzira na broj jezgri ili radnu frekvenciju. Sasvim je jasno da ono što svi pokušavaju jeste ponuditi procesor sa što manjim TDP-om uz što višu frekvenciju i broj jezgri, odnosno sa boljim performansama. Visok TDP u pravilu znači i povećanje zagrijavanja, a to je nešto što se svakako pokušava izbjeći.


Pogled na tržište klasičnih desktop procesora danas otkriva da na raspolaganju imamo procesore sa TDP-om od 45 do 140W, prve namijenjene HTPC/uredskim računarima, one sa TDP-om oko 90W namijenjene mainstream tržištu, odnosno procesore sa TDP-om od preko 120W namijenjene high-end tržištu. S obzirom na višejezgreni industrijski trend, dodavanje nove jezgre ili povećanje frekvencije, a u zavisnosti od proizvodnog procesa i arhitekture, nesumnjivo dovodi do neželjenog povećanja TDP-a. Ipak, šta se desi kada koristimo aplikacije koje nisu u mogućnosti iskoristiti multi-threading na odgovarajući način, a na raspolaganju imamo procesor sa jednom jezgrom na višoj frekvenciji te procesor sa više jezgri koje rade na nižoj frekvenciji zbog neophodnosti „uklapanja“ u zadani TDP? Jasno je koji procesor daje bolje performanse, a ova činjenica ujedno objašnjava i zbog čega dvojezgreni procesori nude bolje performanse u igrama…


Ovdje ponovo dolazimo do Intelovog Turbo režima. Naime, Intel je odlučio da uzme u obzir ove činjenice te da omogući podizanje frekvencije jedne jezgre kada su preostale tri jezgre neopterećene, odnosno u idle režimu. U odnosu na Core i7 900 procesore kod kojih je Turbo režim omogućio da frekvencija osnovnog modela, Core i7 920, bude povećana sa 2.66 na 2.8 / 2.93GHz te tako ponudi minimalno povećanje performansi, frekvencija jedne jezgre sa Turbo režimom kod najjeftinijeg Lynnfield procesora se povećava sa 2.66 na 3.2GHz (povećanje vrijednosti množioca od 1 do 4x u konkretnom slučaju) čime se dobivaju znatno bolje performanse u aplikacijama koje bolje iskorištavaju single-threaded režim rada. Jedan od razloga zbog čega Intel nije omogućio nešto slično i sa Bloomfield procesorima jeste svakako i TDP spomenutih procesora koji iznosi 130W, u odnosu na 95W kod Lynnfield procesora.

Kada je u pitanju Turbo režim, vrijedi spomenuti da će do povećanja frekvencije doći i kada su aktivne 3 ili 4 jezgre, no tada povećanje iznosi svega 133MHz, pa tako testni Core i5 750 radi umjesto na 2.67GHz, radi na 2.8GHz. U slučaju kada su dvije jezgre aktivne, moguće je povećane radne frekvencije na 3.2GHz.

Kada je u pitanju Turbo podrška i automatsko povećanje frekvencije, potrebno je još naglasiti da ga je s obzirom na arhitekturu samog operativnog sistema te korištene aplikacije veoma teško kontrolisati, tako da Turbo režim neće biti aktiviran u svim slučajevima, čak i kada ste sigurni da koristite single-threaded aplikacije, a njegova aktivacija zavisit će i od temperature jezgri. Kroz naše testove saznat ćete i kakva poboljšanja performansi možete očekivati sa omogućenim Turbo režimom.