Gospodar procesora: Povratak kralja
Kolumne | 14.06.2006. | 0 komentara - Enis Šahinović
Tokom godina u IT industriji mnogi su smatrali da je pokušaj konkuriranja Intelu čista ludost te da se trebaju tražiti alternativna tržišta tj. tržišta u koja Intel još uvijek nije investirao. Kompanije poput IBM-a ili Motorole su pokušavale da konkuriraju Intelu, no Intel je na kraju izlazio kao pobjednik. Ipak, tokom proteklih par godina AMD je uspio uzdrmati vječitog vladara, no Intel se vraća.
Tokom godina u IT industriji mnogi su smatrali da je pokušaj konkuriranja Intelu čista ludost te da se trebaju tražiti alternativna tržišta tj. tržišta u koja Intel još uvijek nije investirao. Kompanije poput IBM-a ili Motorole su pokušavale da konkuriraju Intelu, no Intel je na kraju izlazio kao pobjednik. Nakon što su od Motorole ostale samo uspomene, IBM „pobjegao“ u vlastiti svijet te se udružio sa Appleom, Intel je bez premca zauzimao x86 tržište procesora te diktirao tempo napretka, sve dok se jedan mali, ali sveprisutni proizvođač nije uzdigao prvo sa K6, a potokom i legendarnom K7 serijom procesora.
Naravno, riječ je o AMD-u, koji je žestoko napao Intel te integriranjem memorijskog kontrolera na procesor uspio da ponudi bolje performanse na nazivno nižoj frekvenciji rada. AMD-u nije bilo lako, jer je Intel praktično držao sve prodajne kanale i višegodišnje ugovore sa najvećim prodavačima računara, no kompanija je uz dosta truda i marketinškog znanja, uspjela da uzdrma Intel. U vrijeme kada je Intel na sva zvona predstavio NetBurst arhitekturu koja je trebala omogućiti basnoslovne frekvencije rada procesora, AMD je morao pribjeći i nekim marketinškim trikovima kako bi „šire mase“ uvjerio u bolje performanse svojih procesora.
Budući da koncepcija AMD-ove arhitekture nije omogućila praćenje Intela po frekvenciji, AMD je odlučio da svoje modele jednostavno označi prema performansama u odnosu na Intelove procesore. Tako su nastali famozni Athlon 1700+, 2500+, 3000+ i slični procesori jer su performansama „odgovarali“ Intelovim procesorima na 1.7, 2.5 i 3.0 GHz respektivno. Naravno, plus je označavao i bolje performanse, a u čitav mix, AMD je ubacio i oznaku „XP“, kako bi naglasio da novi procesori najbolje rade sa Windows XP operativnim sistemom te tako „besplatno“ preuzeo i malo Microsoftove reklamne kampanje. Intel je, očekivano, burno reagirao te AMD-ovo označavanje nazvao smiješnim, da bi nakon par godina i sam odustao od isticanja frekvencije procesora, jer je kompanija shvatila ono što smo znali tokom svih godina, da NetBurst arhitektura ipak nije pravo rješenje zbog malih performansi po watu.
Zahvaljujući konstantnom napretku, ali i Intelovim promašajima poput korištenja Rambus memorije, brze promjene podnožja procesora ili enormnog ulaganja u serverski Itanium procesor, AMD je tokom godina uspio da otme dio tržišta Intelu, pa je grubo gledajući globalno tržište procesora, trenutni odnos 80:20 u korist Intela. Da, znam, ovih 20% vam se čini smiješnim u odnosu na Intelovih 80% tržišta, no kada vam suparnička kompanija konstantno uzima dio tržišta, jasno je da nešto nije u redu, a kada vrijednost dionica ne raste ili opada, vrijeme je za promjene.
U Intelu se upravo to i desilo pa je sa čela otišao Craig Barrett, a na čelu najvećeg proizvođača čipova po prvi put došao ekonomista, Paul Otellini, kojem je Silicijska dolina dala manje vremena na čelu nego karizmatičnoj Carly Fiorini, bivšem šefu HP-a. Ipak, Otellini je nastupio agresivno te je simpatije dioničara stekao sklapanjem ugovora sa Appleom o korištenju Intelovih procesora u Mac liniji, uz zadržavanje Della isključivo na Intelovim procesorima te stvaranjem pritiska na sve partnere, što je kasnije rezultiralo i tužbom AMD-a zbog stvaranja nelojalne konkurencije, no Otellini je pokazao da Intel više ne namjerava nijemo gledati kako AMD uzima dio tržišta. Kako će se okončati tužba AMD-a? Kratko i jednostavno – nagodbom, a evo i zašto.
AMD i dalje Intelu plaća licencu za korištenje x86 arhitekture, a iluzorno je očekivati da bi bilo kakva sudska presuda koja se ne tiče narušavanja patenata mogla uzdrmati Intel. Microsoft je tužen za slično „ponašanje“, no nakon godina „gnjavaže“, država je pokupila svoj novac, a Microsoft je ostao jedinstven. U slučaju Intela, kompanija će vjerovatno platiti određenu sumu novca te obećati da će se u budućnosti pristojno ponašati, no tu će i sva fama oko tog suđenja da prestane. S druge strane, suđenje za AMD nije značajno s financijskog aspekta eventualne globe koju bi Intel morao platiti, već upravo s aspekta smanjenja Intelovog pritiska na kupce. Dell je najbolji primjer za to, jer se kompanija jednostavno nije smjela „igrati“ sa AMD-ovim procesorima, budući da je Intel najavio da bi u slučaju prodaje konfiguracija sa AMD-ovim procesorima, Dell izgubio višegodišnji favorizirani status u odnosu na ostale.
Očekivano, dolaskom Otellinija Intel se nije odmah povratio, jer Prescott nije donio očekivana poboljšanja performansi i smanjenje potrošnje, no Intel je svjesno prepustio AMD-u lidersku poziciju u performansama, kako bi izvršio tranziciju prvo na 90nm, a potom i na 65nm tehnološki proces. Rezultat te pravovremene tranzicije te odbacivanje NetBurst arhitekture su procesori poznati pod kodnim imenom Conroe, Merom i Woodcrest za desktop, notebook i serversku platformu. Da bi izbrisao i zadnji trag starog Intela, Otellini se oprostio sa starim logotipom i sloganima koji su bili sinonim IT industrije posljednjeg desetljeća, pa smo umjesto „Intel inside“, dobili novu poruku „Leap ahead“, što je vjerovatno i najjasnija poruka koju je Intel mogao odaslati. Intel je shvatio da budućnost leži u višejezgrenim procesorima te je na bazi stare Pentium III arhitekture od koje je sve krenulo, izradio novu generaciju dvojezgrenih procesora sa već navedenim kodnim imenima. Korištenjem naprednijeg tehnološkog procesa za izradu procesora, Intel se napokon riješio velike potrošnje svojih procesora te zagrijavanja, koje se Intelu, baš kao i „igra sa frekvencijama“, vratilo kao bumerang.
Jedno od tržišta na kojem Intel tokom posljednjih par godina nije posustajao je tržište notebook računara, gdje je Intel ostvario apsolutni monopol jer je korištenjem bolje arhitekture ponudio procesore na nižoj frekvenciji, ali i sa boljim performansama po watu. Naravno, riječ je o popularnoj Centrino platformi u koju je Intel dodao svoj čipset i mrežnu podršku, te u trenutak kada su notebook računari počeli da preuzimaju primat nad desktop rješenjima, tržištu ponudio pobjednika. Naravno, svi smo se proteklih godina pitali zašto Intel istu formulu nije primijenio i na desktop, odnosno tržište servera. Čini se da je upravo dolazak Otellinija upravo ubrzao tranziciju ka boljoj i efikasnoj arhitekturi.
Umjesto ostvarivanja visokih frekvencija koje nisu donijele povećanje performansi već zahtijevale egzotična hlađenja, prešlo se na koncept dvojezgrenih, a uskoro i četvereojezgrenih procesora koji se očekuju u 2008. godini. Prvi dvojezgreni procesori nisu mnogo obećavali, no nakon što je Intel spojio sve najbolje iz NetBurst i mobilne arhitekture, najavljeni su i bolji dani za Intelove procesore. Tako je Intel dobio pobjednika te je marektinški bacio vruć krompir novinarima koji su svojim benchmark testovima pokazali da je početni model Conroe desktop procesora i preko 30% brži od overclockiranog Athlon64 FX-60 procesora, trenutnog kralja performansi! Time je Intel postigao više stvari, napravio je bum, zainteresovao sve entuzijaste za nove procesore te stopirao prodaju AMD-ovih procesora, jer budimo pošteni, nakon tih rezultata, ko će se sada odlučiti za kupovinu novog procesora kada je Conroe pred vratima? Da, mnogi će reći da se radi o jeftinom, no i vrlo efektnom potezu. Woodcrest procesori se očekuju u juni, Conroe u julu, a „mobilni“ Merom procesori u augustu ove godine. Konkretni dokaz moći nove platforme smo dobili već sa Yonah procesorima namijenjenim za notebook računare, koji su bez problema stali rame uz rame sa najbržim desktop procesorima, a izlaskom Merom procesora možemo očekivati i dodatno poboljšanje performansi.
Time je jasno da su Yonah procesori (kao dio nove Core Duo porodice) na tržište izašli kako bi skrenuli pažnju te u potpunosti izbacili AMD Turion procesore iz svih razmatranja. U ovom trenutku AMD nema odgovor na Intelovu novu platformu jer tranzicija na DDR2 memoriju ne donosi poboljšanje performansi, budući da se radi čisto o ekonomskom potezu budući da su se latencije DDR2 memorije približile onima koje nudi DDR memorija te da se zbog masovnosti proizvodnje DDR2 memorija cjenovno gotovo izjednačila sa „starom“ DDR memorijom. AMD, naravno, ima u planu ponuditi 65nm procesore već krajem godine, no budući da AMD ima samo Fab36 tvornicu sa tom mogućnošću, upitno je koliko će AMD moći biti konkurentan, bez obzira na pomoćni ugovor sa kompanijom Chatered. AMD je, također, najavio četverojezgrene procesore tokom 2007. godine, no kompanija trenutno nema jasnu viziju kada su u pitanju mobilni procesori, dok trenutno izgledaju i više nego zadovoljni sa svojom serverskom Opteron linijom, što je za analitičare, ipak, zabrinjavajuće.
Bez obzira na početni promašaj sa multimedijalnom Viiv platformom (zbog kojeg je sama platforma doživjela više revizija, a još uvijek se nije našla na tržištu), Intel u ovom trenutka ima pobjedničku kombinaciju te ispred AMD-a ima prednost u performansama u periodu od najmanje godinu dana, tako da možemo pretpostaviti da bi se žestoka bitka trebala odigrati na polju sa procesorima koji dolaze sa 4 (pa i više) jezgri. Ipak, s naglim povećanjem broja raspoloživih jezgri, nadati se da će i softverski inženjeri napokon iskoristiti ono što im se nudi te tako dati kvalitetan razlog za tranziciju. Poboljšanje performansi, smanjenje potrošnje i zagrijavanja, su svakako dobri za industriju, no ukoliko AMD ne odgovori dovoljno brzo, bez obzira na Intelovo obećanje o predstavljanju nove mikroarhitekture svake godine, to bi značilo dalji zastoj napretka, sve dok se za tim ne bi ukazala potreba (čitaj: konkurencija). Konkurencija je ključna i ja želim da AMD što prije pripremi odgovarajuće procesore koji će konkurirati Intelovoj novoj liniji, no vjerujte mi da dolazi vrijeme kada Intel neće morati reklamirati svoj udio na tržištu.
Naravno, riječ je o AMD-u, koji je žestoko napao Intel te integriranjem memorijskog kontrolera na procesor uspio da ponudi bolje performanse na nazivno nižoj frekvenciji rada. AMD-u nije bilo lako, jer je Intel praktično držao sve prodajne kanale i višegodišnje ugovore sa najvećim prodavačima računara, no kompanija je uz dosta truda i marketinškog znanja, uspjela da uzdrma Intel. U vrijeme kada je Intel na sva zvona predstavio NetBurst arhitekturu koja je trebala omogućiti basnoslovne frekvencije rada procesora, AMD je morao pribjeći i nekim marketinškim trikovima kako bi „šire mase“ uvjerio u bolje performanse svojih procesora.
Budući da koncepcija AMD-ove arhitekture nije omogućila praćenje Intela po frekvenciji, AMD je odlučio da svoje modele jednostavno označi prema performansama u odnosu na Intelove procesore. Tako su nastali famozni Athlon 1700+, 2500+, 3000+ i slični procesori jer su performansama „odgovarali“ Intelovim procesorima na 1.7, 2.5 i 3.0 GHz respektivno. Naravno, plus je označavao i bolje performanse, a u čitav mix, AMD je ubacio i oznaku „XP“, kako bi naglasio da novi procesori najbolje rade sa Windows XP operativnim sistemom te tako „besplatno“ preuzeo i malo Microsoftove reklamne kampanje. Intel je, očekivano, burno reagirao te AMD-ovo označavanje nazvao smiješnim, da bi nakon par godina i sam odustao od isticanja frekvencije procesora, jer je kompanija shvatila ono što smo znali tokom svih godina, da NetBurst arhitektura ipak nije pravo rješenje zbog malih performansi po watu.
Zahvaljujući konstantnom napretku, ali i Intelovim promašajima poput korištenja Rambus memorije, brze promjene podnožja procesora ili enormnog ulaganja u serverski Itanium procesor, AMD je tokom godina uspio da otme dio tržišta Intelu, pa je grubo gledajući globalno tržište procesora, trenutni odnos 80:20 u korist Intela. Da, znam, ovih 20% vam se čini smiješnim u odnosu na Intelovih 80% tržišta, no kada vam suparnička kompanija konstantno uzima dio tržišta, jasno je da nešto nije u redu, a kada vrijednost dionica ne raste ili opada, vrijeme je za promjene.
U Intelu se upravo to i desilo pa je sa čela otišao Craig Barrett, a na čelu najvećeg proizvođača čipova po prvi put došao ekonomista, Paul Otellini, kojem je Silicijska dolina dala manje vremena na čelu nego karizmatičnoj Carly Fiorini, bivšem šefu HP-a. Ipak, Otellini je nastupio agresivno te je simpatije dioničara stekao sklapanjem ugovora sa Appleom o korištenju Intelovih procesora u Mac liniji, uz zadržavanje Della isključivo na Intelovim procesorima te stvaranjem pritiska na sve partnere, što je kasnije rezultiralo i tužbom AMD-a zbog stvaranja nelojalne konkurencije, no Otellini je pokazao da Intel više ne namjerava nijemo gledati kako AMD uzima dio tržišta. Kako će se okončati tužba AMD-a? Kratko i jednostavno – nagodbom, a evo i zašto.
AMD i dalje Intelu plaća licencu za korištenje x86 arhitekture, a iluzorno je očekivati da bi bilo kakva sudska presuda koja se ne tiče narušavanja patenata mogla uzdrmati Intel. Microsoft je tužen za slično „ponašanje“, no nakon godina „gnjavaže“, država je pokupila svoj novac, a Microsoft je ostao jedinstven. U slučaju Intela, kompanija će vjerovatno platiti određenu sumu novca te obećati da će se u budućnosti pristojno ponašati, no tu će i sva fama oko tog suđenja da prestane. S druge strane, suđenje za AMD nije značajno s financijskog aspekta eventualne globe koju bi Intel morao platiti, već upravo s aspekta smanjenja Intelovog pritiska na kupce. Dell je najbolji primjer za to, jer se kompanija jednostavno nije smjela „igrati“ sa AMD-ovim procesorima, budući da je Intel najavio da bi u slučaju prodaje konfiguracija sa AMD-ovim procesorima, Dell izgubio višegodišnji favorizirani status u odnosu na ostale.
Očekivano, dolaskom Otellinija Intel se nije odmah povratio, jer Prescott nije donio očekivana poboljšanja performansi i smanjenje potrošnje, no Intel je svjesno prepustio AMD-u lidersku poziciju u performansama, kako bi izvršio tranziciju prvo na 90nm, a potom i na 65nm tehnološki proces. Rezultat te pravovremene tranzicije te odbacivanje NetBurst arhitekture su procesori poznati pod kodnim imenom Conroe, Merom i Woodcrest za desktop, notebook i serversku platformu. Da bi izbrisao i zadnji trag starog Intela, Otellini se oprostio sa starim logotipom i sloganima koji su bili sinonim IT industrije posljednjeg desetljeća, pa smo umjesto „Intel inside“, dobili novu poruku „Leap ahead“, što je vjerovatno i najjasnija poruka koju je Intel mogao odaslati. Intel je shvatio da budućnost leži u višejezgrenim procesorima te je na bazi stare Pentium III arhitekture od koje je sve krenulo, izradio novu generaciju dvojezgrenih procesora sa već navedenim kodnim imenima. Korištenjem naprednijeg tehnološkog procesa za izradu procesora, Intel se napokon riješio velike potrošnje svojih procesora te zagrijavanja, koje se Intelu, baš kao i „igra sa frekvencijama“, vratilo kao bumerang.
Jedno od tržišta na kojem Intel tokom posljednjih par godina nije posustajao je tržište notebook računara, gdje je Intel ostvario apsolutni monopol jer je korištenjem bolje arhitekture ponudio procesore na nižoj frekvenciji, ali i sa boljim performansama po watu. Naravno, riječ je o popularnoj Centrino platformi u koju je Intel dodao svoj čipset i mrežnu podršku, te u trenutak kada su notebook računari počeli da preuzimaju primat nad desktop rješenjima, tržištu ponudio pobjednika. Naravno, svi smo se proteklih godina pitali zašto Intel istu formulu nije primijenio i na desktop, odnosno tržište servera. Čini se da je upravo dolazak Otellinija upravo ubrzao tranziciju ka boljoj i efikasnoj arhitekturi.
Umjesto ostvarivanja visokih frekvencija koje nisu donijele povećanje performansi već zahtijevale egzotična hlađenja, prešlo se na koncept dvojezgrenih, a uskoro i četvereojezgrenih procesora koji se očekuju u 2008. godini. Prvi dvojezgreni procesori nisu mnogo obećavali, no nakon što je Intel spojio sve najbolje iz NetBurst i mobilne arhitekture, najavljeni su i bolji dani za Intelove procesore. Tako je Intel dobio pobjednika te je marektinški bacio vruć krompir novinarima koji su svojim benchmark testovima pokazali da je početni model Conroe desktop procesora i preko 30% brži od overclockiranog Athlon64 FX-60 procesora, trenutnog kralja performansi! Time je Intel postigao više stvari, napravio je bum, zainteresovao sve entuzijaste za nove procesore te stopirao prodaju AMD-ovih procesora, jer budimo pošteni, nakon tih rezultata, ko će se sada odlučiti za kupovinu novog procesora kada je Conroe pred vratima? Da, mnogi će reći da se radi o jeftinom, no i vrlo efektnom potezu. Woodcrest procesori se očekuju u juni, Conroe u julu, a „mobilni“ Merom procesori u augustu ove godine. Konkretni dokaz moći nove platforme smo dobili već sa Yonah procesorima namijenjenim za notebook računare, koji su bez problema stali rame uz rame sa najbržim desktop procesorima, a izlaskom Merom procesora možemo očekivati i dodatno poboljšanje performansi.
Time je jasno da su Yonah procesori (kao dio nove Core Duo porodice) na tržište izašli kako bi skrenuli pažnju te u potpunosti izbacili AMD Turion procesore iz svih razmatranja. U ovom trenutku AMD nema odgovor na Intelovu novu platformu jer tranzicija na DDR2 memoriju ne donosi poboljšanje performansi, budući da se radi čisto o ekonomskom potezu budući da su se latencije DDR2 memorije približile onima koje nudi DDR memorija te da se zbog masovnosti proizvodnje DDR2 memorija cjenovno gotovo izjednačila sa „starom“ DDR memorijom. AMD, naravno, ima u planu ponuditi 65nm procesore već krajem godine, no budući da AMD ima samo Fab36 tvornicu sa tom mogućnošću, upitno je koliko će AMD moći biti konkurentan, bez obzira na pomoćni ugovor sa kompanijom Chatered. AMD je, također, najavio četverojezgrene procesore tokom 2007. godine, no kompanija trenutno nema jasnu viziju kada su u pitanju mobilni procesori, dok trenutno izgledaju i više nego zadovoljni sa svojom serverskom Opteron linijom, što je za analitičare, ipak, zabrinjavajuće.
Bez obzira na početni promašaj sa multimedijalnom Viiv platformom (zbog kojeg je sama platforma doživjela više revizija, a još uvijek se nije našla na tržištu), Intel u ovom trenutka ima pobjedničku kombinaciju te ispred AMD-a ima prednost u performansama u periodu od najmanje godinu dana, tako da možemo pretpostaviti da bi se žestoka bitka trebala odigrati na polju sa procesorima koji dolaze sa 4 (pa i više) jezgri. Ipak, s naglim povećanjem broja raspoloživih jezgri, nadati se da će i softverski inženjeri napokon iskoristiti ono što im se nudi te tako dati kvalitetan razlog za tranziciju. Poboljšanje performansi, smanjenje potrošnje i zagrijavanja, su svakako dobri za industriju, no ukoliko AMD ne odgovori dovoljno brzo, bez obzira na Intelovo obećanje o predstavljanju nove mikroarhitekture svake godine, to bi značilo dalji zastoj napretka, sve dok se za tim ne bi ukazala potreba (čitaj: konkurencija). Konkurencija je ključna i ja želim da AMD što prije pripremi odgovarajuće procesore koji će konkurirati Intelovoj novoj liniji, no vjerujte mi da dolazi vrijeme kada Intel neće morati reklamirati svoj udio na tržištu.
