Prokletstvo misli
Kolumne | 22.10.2005. | 0 komentara - Enis Šahinović
Tokom proteklih mjeseci dobio sam veliki broj e-mail poruka u kojima ste me pitali zašto se moji članci više ne objavljuju u INFO magazinu. Iako sam odgovor napisao prije par sedmica, odlučio sam da ga tek sada objavim u obliku kolumne koja odgovara na to, ali i brojna druga pitanja koja se tiču informatičke scene u Bosni i Hercegovini. Jeste li zaista spremni za istinu kakvu je teško prihvatiti?
Prije 5-6 mjeseci, pisao sam kolumnu u INFO magazinu o domaćim distributerima te razini njihove usluge. Pokušao sam da kroz kolumnu podsjetim domaće kompanije na njihove obaveze te ohrabrim sve kompanije koje pokušavaju predstaviti domaću pamet i resurse na najbolji način, no kolumna je shvaćena drugačije. Oni koji su je pročitali su se uvrijedili te zaključili da je nelogično sarađivati sa čovjekom koji iznosi prijedloge i kritike, jer ljudi moji, kritika je loša za posao. Nemojte me pitati zašto nikome nije palo na pamet da razmisli o stvarima koje bi se mogle uraditi da se situacija poboljša, jer da sam ikada očekivao nagle promjene u našoj zemlji, onda sigurno ne bih pisao ove redove.
U INFO magazinu sam zaista dugo pisao te bio sretan zbog sudjelovanja u projektu koji je u mojoj nekadašnjoj viziji trebao da preporodi informatiku u ovoj zemlji. Moja nesreća je oduvijek bila što sam bio blizak sa komunom iza bilo kojeg projekta te tako bio u kontaktu sa ljudima koji su iznosili svoja mišljenja o magazinu, informatici te stvarima koje nas muče svaki dan. Znate, iako kažu da čovjek bez razmišljanja zapravo i ne postoji, vjerujem da su mnogi od vas, uključujući i mene, shvatili da je kod nas nekada dobro i ne razmišljati, ili u krajnjoj varijanti šutjeti i žmiriti.
Nažalost, iako se to kroz život pokaže kao dobra taktika, ja je nisam uspio iskoristiti, te sam se suočio sa kritikama i pokušao pronaći njihov uzrok. Bio sam siguran da znam šta treba promijeniti te šta je potrebno za preporod informatike u ovoj zemlji, ali sam, ipak, pogriješio u procjeni. Kako se to desilo?
Svi koji su ikada redovnije čitali INFO magazin, mogli su primijetiti da se kvalitet magazina povećao iz godine u godinu, ali da su neke stare boljke i dalje bile tu. Prodajom informatičkog časopisa se kod nas ne može zaraditi, tako da se INFO nakon par teških godina, morao osloniti na marketing, kao izlaz koji u teoriji omogućava kvalitet i redovnost. Ipak, u situaciji gdje 1% svih registrovanih informatičkih firmi ima odjel (ili barem osobu) za marketing, u situaciji gdje se strane firme koje imaju svoja predstavništva u Bosni i Hercegovini (žao mi je što pod „strano“ ne ubrajam zemlje bivše Jugoslavije) mogu izbrojiti na prste (ponovo, žao mi je što jednog čovjeka sa mobitelom i računarom ne vidim kao predstavnika neke ozbiljne kompanije), u situaciji gdje se prodaju samo tabloidi na trafikama... Kako naći podršku za informatički magazin? INFO je, ipak, kroz godine to uspio, ali po cijenu objektivnosti u testovima koja je vjerovatno najveća kritika za magazin od njegovog postanka.
Koliko vrijedi objektivan novinar čija je plata po tekstu dvadeset puta manja od cijene jedne stranice oglasnog prostora? U bosanskoj informatičkoj realnosti, takav čovjek ne vrijedi.
Misleći da mogu promijeniti tu situaciju te napokon izgraditi magazin koji će se distancirati od svih tabora te donijeti tačnu i profesionalnu informaciju čitaocu, uputio sam se u avanturu poznatu kao novi bh. informatički magazin „BIT“. Za samo 3 mjeseca, zahvaljujući izvrsnoj ekipi autora i prije svega entuzijasta, uspio sam pokrenuti projekat koji je trebao ispraviti krivu Drinu te donijeti magazin na koji bi svi bili ponosni: nepristrasan, kvalitetan i objektivan. U vrijeme dok ovo čitate, magazin se trebao naći na trafikama, no tada sam platio cijenu svoje pogrešne procjene.
U našoj zemlji, postoje ljudi koji interese društva stavljaju ispred svojih, ja ih zovem entuzijastima, ali entuzijazam nije dovoljan da se razbije kolotečina koja vlada bh. informatičkim prostorom. Nevjerovatan nacionalizam i neprofesionalizam je stvorio tabore i stubove među bh. informatičkim firmama, a ljudi poput mene i ekipe autora koja je radila sa mnom na spomenutom projektu, nisu bili u stanju da ih preskoče. Biti objektivan, profesionalan i kvalitetan nije dovoljno, barem ne ovdje. Nedostatak financijskih sredstava te ponuđeni kompromisi iz kojih su drugi pokušavali izvući korist za svoje projekte su stvari preko kojih se nije moglo preći. Tako je propao BIT, a ja sam naučio da trenutno postoje samo dva izlaza: stopiti se sa situacijom kao kolege iz mog bivšeg magazina, ili se pridružiti jednom od tabora.
Mladi ljudi koji su budućnost ove zemlje, na sreću, izabrali su treću opciju. Samostalnost i nepopravljivu vjeru da se situacija, ipak, može popraviti u doglednoj budućnosti. Ja ne očekujem da ljudi koji razmišljaju samo o novcu shvate poruku ove kolumne, ali se nadam, da će razmisliti dublje o svemu. Za dodatno razmišljanje, navest ću još jedan primjer.
Magazin „Bug“, kao apsolutni autoritet u regionu kada je u pitanju IT novinarstvo, u svom „pro“ izdanju, magazinu „Mrež@“, tokom ljeta objavio je istraživanje o IT stanju regiji, a naša zemlja je proglašena zadnjom rupom na svirali, uz veoma upečatljivu sliku porušenih nebodera poznatih u narodu kao Momo i Uzeir, iako su oni davno prije objave članka obnovljeni, a da ne spominjem poslovni centar Avaza kao novu „građevinu“ našeg glavnog grada. Poruka koju ta slika šalje je više nego jasna...
Zašto ovo napominjem? „Drage firme“, pitam se, da li vam se ikada u poslu desilo da ste pokušavali nabaviti određeni hardver, a da su vas ljubazne tajvanske kolege proslijedile na distributere u susjednim zemljama? Da li vam se ikada desilo da ste pokušali biti distributer neke kompanije, a onda ubrzo nakon toga izgubili tu distribuciju jer, ljudi moj, prodajete premalo? Da li ste ikada pokušali dobiti podršku iz inozemstva za vaš projekat, a dobili odgovor da je sličan projekat podržan u susjednim zemljama zbog njihove obimnosti? Da li ste se ikada zapitali zašto, sem nesposobnih političkih vladara, zemlje u regiji ekonomski napreduju neusporedivo brže?
Na brojna pitanja, odgovor je samo jedan – jer ste im Vi to omogućili. Sve dok ne zaboravite na nacionalne i druge podjele te shvatite kako prava snaga dolazi iznutra, imat ćemo situaciju u kojoj će drugi na naš račun ostvarivati profit, a ljudi koji to mogu promijeniti, u takvoj učmaloj situaciji, nikada neće ni dobiti priliku da ostvare neophodne promjene. Za 10-15 godina, sigurno ćemo pričati o stvarima koje su se mogle uraditi...
U INFO magazinu sam zaista dugo pisao te bio sretan zbog sudjelovanja u projektu koji je u mojoj nekadašnjoj viziji trebao da preporodi informatiku u ovoj zemlji. Moja nesreća je oduvijek bila što sam bio blizak sa komunom iza bilo kojeg projekta te tako bio u kontaktu sa ljudima koji su iznosili svoja mišljenja o magazinu, informatici te stvarima koje nas muče svaki dan. Znate, iako kažu da čovjek bez razmišljanja zapravo i ne postoji, vjerujem da su mnogi od vas, uključujući i mene, shvatili da je kod nas nekada dobro i ne razmišljati, ili u krajnjoj varijanti šutjeti i žmiriti.
Nažalost, iako se to kroz život pokaže kao dobra taktika, ja je nisam uspio iskoristiti, te sam se suočio sa kritikama i pokušao pronaći njihov uzrok. Bio sam siguran da znam šta treba promijeniti te šta je potrebno za preporod informatike u ovoj zemlji, ali sam, ipak, pogriješio u procjeni. Kako se to desilo?
Svi koji su ikada redovnije čitali INFO magazin, mogli su primijetiti da se kvalitet magazina povećao iz godine u godinu, ali da su neke stare boljke i dalje bile tu. Prodajom informatičkog časopisa se kod nas ne može zaraditi, tako da se INFO nakon par teških godina, morao osloniti na marketing, kao izlaz koji u teoriji omogućava kvalitet i redovnost. Ipak, u situaciji gdje 1% svih registrovanih informatičkih firmi ima odjel (ili barem osobu) za marketing, u situaciji gdje se strane firme koje imaju svoja predstavništva u Bosni i Hercegovini (žao mi je što pod „strano“ ne ubrajam zemlje bivše Jugoslavije) mogu izbrojiti na prste (ponovo, žao mi je što jednog čovjeka sa mobitelom i računarom ne vidim kao predstavnika neke ozbiljne kompanije), u situaciji gdje se prodaju samo tabloidi na trafikama... Kako naći podršku za informatički magazin? INFO je, ipak, kroz godine to uspio, ali po cijenu objektivnosti u testovima koja je vjerovatno najveća kritika za magazin od njegovog postanka.
Koliko vrijedi objektivan novinar čija je plata po tekstu dvadeset puta manja od cijene jedne stranice oglasnog prostora? U bosanskoj informatičkoj realnosti, takav čovjek ne vrijedi.
Misleći da mogu promijeniti tu situaciju te napokon izgraditi magazin koji će se distancirati od svih tabora te donijeti tačnu i profesionalnu informaciju čitaocu, uputio sam se u avanturu poznatu kao novi bh. informatički magazin „BIT“. Za samo 3 mjeseca, zahvaljujući izvrsnoj ekipi autora i prije svega entuzijasta, uspio sam pokrenuti projekat koji je trebao ispraviti krivu Drinu te donijeti magazin na koji bi svi bili ponosni: nepristrasan, kvalitetan i objektivan. U vrijeme dok ovo čitate, magazin se trebao naći na trafikama, no tada sam platio cijenu svoje pogrešne procjene.
U našoj zemlji, postoje ljudi koji interese društva stavljaju ispred svojih, ja ih zovem entuzijastima, ali entuzijazam nije dovoljan da se razbije kolotečina koja vlada bh. informatičkim prostorom. Nevjerovatan nacionalizam i neprofesionalizam je stvorio tabore i stubove među bh. informatičkim firmama, a ljudi poput mene i ekipe autora koja je radila sa mnom na spomenutom projektu, nisu bili u stanju da ih preskoče. Biti objektivan, profesionalan i kvalitetan nije dovoljno, barem ne ovdje. Nedostatak financijskih sredstava te ponuđeni kompromisi iz kojih su drugi pokušavali izvući korist za svoje projekte su stvari preko kojih se nije moglo preći. Tako je propao BIT, a ja sam naučio da trenutno postoje samo dva izlaza: stopiti se sa situacijom kao kolege iz mog bivšeg magazina, ili se pridružiti jednom od tabora.
Mladi ljudi koji su budućnost ove zemlje, na sreću, izabrali su treću opciju. Samostalnost i nepopravljivu vjeru da se situacija, ipak, može popraviti u doglednoj budućnosti. Ja ne očekujem da ljudi koji razmišljaju samo o novcu shvate poruku ove kolumne, ali se nadam, da će razmisliti dublje o svemu. Za dodatno razmišljanje, navest ću još jedan primjer.
Magazin „Bug“, kao apsolutni autoritet u regionu kada je u pitanju IT novinarstvo, u svom „pro“ izdanju, magazinu „Mrež@“, tokom ljeta objavio je istraživanje o IT stanju regiji, a naša zemlja je proglašena zadnjom rupom na svirali, uz veoma upečatljivu sliku porušenih nebodera poznatih u narodu kao Momo i Uzeir, iako su oni davno prije objave članka obnovljeni, a da ne spominjem poslovni centar Avaza kao novu „građevinu“ našeg glavnog grada. Poruka koju ta slika šalje je više nego jasna...
|
|
|
|
Zašto ovo napominjem? „Drage firme“, pitam se, da li vam se ikada u poslu desilo da ste pokušavali nabaviti određeni hardver, a da su vas ljubazne tajvanske kolege proslijedile na distributere u susjednim zemljama? Da li vam se ikada desilo da ste pokušali biti distributer neke kompanije, a onda ubrzo nakon toga izgubili tu distribuciju jer, ljudi moj, prodajete premalo? Da li ste ikada pokušali dobiti podršku iz inozemstva za vaš projekat, a dobili odgovor da je sličan projekat podržan u susjednim zemljama zbog njihove obimnosti? Da li ste se ikada zapitali zašto, sem nesposobnih političkih vladara, zemlje u regiji ekonomski napreduju neusporedivo brže?
Na brojna pitanja, odgovor je samo jedan – jer ste im Vi to omogućili. Sve dok ne zaboravite na nacionalne i druge podjele te shvatite kako prava snaga dolazi iznutra, imat ćemo situaciju u kojoj će drugi na naš račun ostvarivati profit, a ljudi koji to mogu promijeniti, u takvoj učmaloj situaciji, nikada neće ni dobiti priliku da ostvare neophodne promjene. Za 10-15 godina, sigurno ćemo pričati o stvarima koje su se mogle uraditi...
